Godine 2015. sam se uvjerila da je izreka „Ko čeka, taj i dočeka!“ i i te kako netačna. Ko čeka, taj se načeka. Čekaj punoljetstvo, čekaj dvadesete, čekaj mamu, tatu, brata, druga, drugaricu, penziju. Neću vala, nego hoću sve i sada. Bez čekanja. Vođena time, odlučih se na petomjesečnu avanturu u zemlji velikoj. Odlučih se za Work and Travel.

Sama? Sama. Pomisao na 5 mjeseci bez porodice i prijatelja me je radovala, jer sam u tome vidjela mogućnost da se potpuno osamostalim, snađem, i razbistrim mozak. 10. maja 2015. sam krenula za New York. Išla sam preko programa Work and travel koji kod nas postaje sve popularniji u zadnje vrijeme.

Prvi susret sa Amerikom nikada neću zaboraviti. Tu sam provela 2 noći sa još nekoliko studenata jer smo išli preko iste agencije; totalno pogubljeni, engleski svima tu i tamo, ali eto nas u hotelu na po’ Menhetna. Svjetla, Empire State, Times Square, Top of the Rock, Red stairs, Brooklyn Bridge, sve nam bi novo i zanimljivo. Kao  ‘ebote, pa mi smo u Nju Jorku! Hvala Work and travel za ovo što doživljavam.

ismo se ni okrenuli, a dva dana prođose, pa svi krenusmo ka putu privremenoj kući. Za mene to bi Rehoboth Beach, Delaware. Sam put do tamo je bio avantura, promijenila sam tri autobusa, pri čemu me je prvi izbacio na pumpi. A nigdje nikoga. Onda parola snađi se! I tako ja uđem tu i kažem eto tako je i tako, ja pošla, došla ovdje, i evo ne znam dalje. Sva sreća, neka žena se smilovala na mene pa me odvezla do stanice na kojoj sam trebala čekati drugi bus. I tu sam se skompala sa desetak ljudi koji mi opet pomogoše i tako nekako jedva dođoh do tog Rehobotha. Oduševljena, već prvo veče sam plakala od sreće. Rehoboth je malo mjesto na istočnoj obali SAD-a, mjesto koje je za mene sada druga kuća.

Radila sam na sladoledima i u outletu. Na prvom poslu zaboravih predati kolegici sa posla ključeve kako bi otvorila radnju ujutru, i sutradan dobijem otkaz. Ajd otkaz, i nekako, no izbaci me i iz kuće.

Work and travel program
Tako je obično na programu, poslodavac ti nađe i smjestaj. Pa onda kad se tako nesto desi, dobiješ otkaz i na poslu i izbaci te iz kuće. A ja uspaničena zovi sve žive, i nakon sat vremena otprilike nađem drugi smještaj :D. Da ne dužim, do kraja ljeta sam radila u outletu i jednoj suvenirnici, bilo je naporno raditi 12-15 sati dnevno, ali isplatilo se.

Work and Travel te nauči kako da se snalaziš u situacijama koje su ti nekada bile nezamislive, da radiš i zaradiš. Boriš se za sebe i staviš sebe na prvo mjesto. Naučiš štedjeti, a i pametno trošiti. Ideš gdje hoćeš, radiš šta hoćeš. Imala sam sreću da upoznam ljude sa kojima sam se super slagala, i koje obožavam iako ih znam samo godinu dana. Znam da ću ih vidjeti opet. Bilo mi je super upoznati istomišljenike iz cijelog svijeta i stvarati divne uspomene na drugom kontinentu.

Oslobodila sam se i ono malo predrasuda koje sam imala, postavila sebi više ciljeve, počela maštati i vjerovati u sebe. Do mjeseca i nazad. Nakon četiri mjeseca rada otišla sam u Majami sa društvom i odmorila dušu i tijelo.

Majami je mjesto sa najvišim temperaturama i najvlažnijim vazduhom koji sam ikada osjetila. Izgorila sam već prvog dana; a padala je kiša. Kako? Evo, ne znam ni sama! Bijeli sitni pjesak, providno plavi okean koji se tamo daleko stapa sa nebom su bili sve što mi treba. Voda topla, tu i tamo po koja meduza, pa te malo ožari čisto da znaš da je tu, ali ništa ne smeta. Nasukali smo se k’o foke u plićak i pili koktele iz kokosa. Tu se naša ekipica proširila sa četvoro na čestoro; nas 6, svi iz različitih zemalja, Republika Srpska, Italija, Rumunija, Amerika, Velika Britanija i Australija. To sam obožavala!

Tih 5 dana smo se odlično proveli, odmorili, napijali, izgorili od prejakog sunca, i na kraju vratili kućama. Tokom tog ljeta posjetila sam Washington, NY, Maryland i eto, Miami. Ne koliko sam htjela, ali bila sam i više no oduševljena i, prije svega, zahvalna za pruženu mogućnost.

Povratak kući je bio strašan. Neočekivano, upadoh u depresiju, niti sam koga htjela vidjeti niti čuti. Sve što sam htjela bilo je vratiti se u Rehoboth. I prijavila sam se opet na program. Nisam mogla vjerovati da me je boravak u Americi 5 mjeseci toliko promijenio. Ali, voljela sam tu promjenu. Mnogi su me osudili, pričali svasta, ali mnogi me i podržali. Nakon dva mjeseca dođoh sebi. Fax, izlasci, najbolje, najvoljenije društvo, i opet bi super i kod kuće.

Ali brzo dođe i 29.maj 2016. Ovaj put i najbolje drugarice ohrabrene mojim „probijanjem leda“ pođose u Ameriku, ali u drugo mjesto, Lake Placid. I njima je bilo super! Dolazak u Rehoboth je bio kao povratak kući. Drugoj kući. Sada je već sve bilo poznato, sve sam znala i svi su mene znali. Radila sam na drugim poslovima; u coffee shopu i u jednom restoranu. Obožavala sam te poslove, svaki dan je bio novi izazov i prilika za dokazivanje. Ono sto najviše volim kod Amerikanaca je to što cijene trud i rad. Ukoliko vide da se trudiš, sigurno će te nagraditi i pružiti ti šansu da napredujes. Ovo ljeto sam radila dosta više, samim tim i zaradila.

Izlasci nisu trpili, pa sam i to stizala naravno. I ove godine sam imala super ekipu, od kojih izdvajam moje najdraže crnogorke. Sa njima sam isla u Philadelphiu, a na kraju programa, nakon dugih pregovora šta i kako, u Las Vegas, Los Angeles i San Francisco. 7 dana, 3 leta, 1 bus. Prve dve noći smo provele u Vegasu. Vegas je, očekivano, živ 24h. Svjetla, kazina, klubovi na sve strane. Obožavam Work and travel program.

No, ono što je mene zanimalo nisu bila svjetla. To je bio jedan od najvećih razloga mog odlaska u SAD i prve godine. Grand Canyon. Udaljen 2,5 sata od Vegasa, Grand Canyon je pravo čudo. Riječima opisati ne mogu, stoga ostavljam vam sliku. Priroda je pravo čudo, ono što ona napravi, ni jedan čovjek ne može. Savršenstvo.

Naša sledeća stanica je bio LA. Lijepo je otići i vidjeti Hollywood, Beverlly Hills, Walk of fame i sl. Ali, LA je uglavnom veoma prljav i pun beskućnika. Nije da imam nesto protiv njih, ali u LA-u su oni hard-core homelles people. Obišle smo i Venice i Monica Beach. Malo dalje od vrve i haosa, drugarica nas povede na tamošnju „pijacu“. To mjesto me oduševilo. Puno vintage stvari, nakita, obuće, odjeće, raznih sitnica, potrebnih i nepotrebnih.

Glavni cilj je bio cjenkanje. Spuštanje cijene do minimuma. Cijela pijaca je radila na tom principu što je meni odgovaralo ? Ostala bih tu duže, ali nismo imale vremena, pa smo se zadržale par sati i nastavile dalje, do UCLA-a. Zadnji dan smo provele na Griffith Observatory. Mjesto sa kog se vidi cijeli LA i famozni Hollwood znak. I stvarno je fino. Imale smo moć privlacenja „naših“ ljudi pa smo ih i tu srele, ispričale se i naravno iskoristile ih za „par“ slika.

Sutradan smo trebale krenuti za San Francisco. Nekim čudom, s obzirom da sam sve karte za to putovanje kupila za 10ak minuta, jednu sam kupila za pogrešan datum, tu za SF. Ne mogoh je promijeniti, pa sam morala ici busom 7 sati do SF, umjesto sat i po avionom. I tu mi je bus pobjegao zbog guzve na putu do stanice, pa sam čekala drugi 4 sata. Ali ajde, dobro. Dođoh u 4 ujutru u SF, i nekako se smjestih u hotel gdje su bile moje crnogorke.

E u SF se zaljubih! Svaki dio SF ima dušu. Kuće izgrađene u viktorijanskom stilu, vrtoglavo strme ulice, i Pier 39. Grad u gradu. Milion malih radnjica sa nakitom i raznoraznim glupostima koje nisam vidjela ni u jednom dijelu SAD-a; mnoštvo ljudi, djece, cvijeća, lampice vise sa svih strana, zvuk muzike i talasa se prostirao cijelim mjestom.

Sledeća stanica nam je bio Golden Gate Bridge. Na putu do tamo smo se zaustavile sto puta. Razgledale muzeje, radnje, kupovale magnete „za frižidera“. Došle smo do cilja u najljepše doba dana, zalazak Sunca. Sam most i put do njega je bio divan. Posebno me je oduševio mini prikaz mosta, tj verzija. Ispod dijelova mosta u mini verziji napisano je koliko se most u realnoj veličini ljulja pri zemljotresu, jačem vjetru, jačim talasima itd. SF je najljepše mjesto koje sam do sada posjetila, oduševilo me sve.

Naredna stanica bio je Portoriko. Tamo sam isla sa drugaricama koje su bile u Lake Placidu tokom ljeta. Otišle smo u San Juan na 7 dana. Iako malo pusto u oktobru, San Juan odiše nekom posebnom atmosferom. Hodale smo okolo bez posebnog cilja, jele, jele i jele još. Najbitnije je bilo da smo site. Samo nek se dobro jede! Najbolje proveden dan je bio na ostrvu „Culebra“.

Do tamo smo išli ferry-jem, a na ostrvu iznajmili dva golf-carta, i obilazili ostrvo. I to bi prava avantura. Prateći kartu koju su nam dali, brzo smo zalutali. Mi na ostrvu, sve okolo okean, a opet, nikako doći do plaze. Samo se vozimo kroz grmlje i šumlje! Taman kad smo se htjeli okrenuti, spuštajući se sa vr’ brda, ugledašmo plažu. Blještavo bijeli pjesak, palme, savršen okean… raj ! S obzirom da smo imali samo par sati da obiđemo ostrvo, tu smo se na brzinu malo okupali, islikali, izvrištali i vratili u naše limuzine.

Sledeća, najbolja plaža je bila odmah pored. Ali mi to nismo znali, pa smo obisli pola ostrva da bi se na kraju vratili na tu prvu plažu i našli pravi put do jos većeg raja, Flamenco plaže. Ah, joj, ajme. Opet nemam riječi da opišem, pa prilažem sliku ? Tu smo se zadržali, pa pred kraj dana krenuli na plažu sa kornjačama na kojoj nije bilo kornjača. Kornjače otišle duboko u vodu, a mi, umorni od sunca, sjeli da odmorimo. Kulebrica i rajske plaže su mi i dalje u glavi, kao i ovo cijelo ljeto.

Moja glad za životom, iskustvima i putovanjima nikad nije bila jača.

Svima poručujem da vjeruju u sebe, svoje želje, snove i nadanja i da se sve može ostvariti, bez obzira na prepreke. Ne slušajte nikoga, idite glavom kroz zid ako treba, ali uradite stvari na svoj način i kako vi mislite da je ispravno. Sve što nas čini sretnim, nije pogrešno.I da, jedan savjet, ako se odlučite za Work and travel program, nemojte se zaljubiti!

Ukoliko imate dodatnih pitanja u vezi Work and travel programa, slobodno se javite Jeleni na njen mejl: This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.